Hajde da bježimo u neke druge svjetove.
Uzmi mi ruku da ti pokažem dimenzije skrivene oku običnog smrtnika.
Potraži me, ne zovi me.
Igramo se.. već gazimo dubinu do članaka..
Igramo se.
Na kvarno.
Opasno.
U atrijumima delirijuma.
Đavo ne da mira.
A ja luda..
Olovka je moja gordost,
a osveta moje platno.
Gledaj me kako crtam remek djelo tvog propadanja.

Les feuilles mort

Kad udahneš život tuđem djetetu
Kad probudiš ljubav odraslom
Kad se otrgneš od Zemlje i gravitacije koju sa sobom donosi
Pa te nosi, i nosi, i nosi.
Lako je idealozovati život dok si mlad, pa i kad te gravitacija vrati nazad majki Zemlji, samo otreseš prašinu sa modrih koljena, i gledaš gore kako da opet uzletiš.
Idealizovati život u kasnijim godinama, je stvar jačine.. ili ipak, gluposti.
Kao u zamrznutoj majčinoj utrobi,
osjećam obavezu da sebi srušim ove ideale.
Nije dobro.
Zapaliću cigaru, u znak sjećanja na pale žrtve.
Po ko zna koji put, ponovo nije dobro.
Zamuknuću, ali prkos mi ostaje u očima, da me još jednom oda da ne mogu da sakrijem svoj glasni stav i jasni stas.
Ideali će nas ubiti, negdje jednom pročitah.
Ideali su nas i ubili, na kraju.
Kraju?
Nije bilo dobro.
I srušiću sebi ove snove, i gradiću nove.
A možda i neću..
Možda ću te pustiti da, još jednom, odneseš ovaj život i ovu ljubav mom djetetu, jer ono je naviklo na odbacivanja, i u tome mu leži snaga.
Jer idealizovanju života ipak treba jačina, ona glupa jačina, dječija, nevina.
Samo… šta raditi sa odraslim, u cijeloj toj priči?

Komad dobrog donjeg veša
i dodir svilene ruke
Ukus lignji na nepcima
i crno vino po usnama
Hladnoća da probija kožu
i pravo na pluća
Čuš mene dušu!
Otkači se pa poleti
s mirisom hrizantema u nozdrvama
Da te na me' sjećaju.
Il' odbijaju, as you wish.
Skuvaj mi kafu na 80 stepeni
da mi jezik sprži, i sav otrov u njemu
Pogled od milion dolara
i poljubac od satena
Nikad se bliže nisam osjećala
Mahni mi osmjehom
i skoči nogama hiljadu atletičara
Frustracije
Želje
Blah

Kad zaboraviš Juli

Ti nikad nećeš biti onaj što će u boj da krene za mnom. Da mi uzme ruku, pa umesto mene, kao pravi crnogorac, kršno stane da odbrani. Ti nikad nećeš biti onaj koji će otići u izvidnicu prije nego dozvoli da njegova ruža rizikuje smrt na otvorenom polju. Ti nikad nećeš biti onaj koji će osedlati konja da preleti Durmitor, jer je njegova vila tamo, s druge strane.
Nisam nježan cvijet, al’ je lijepo znati da pored sebe imaš viteza.
A još je ljepše znati da si sama sebi taj vitez, o kojem zboriš! Neće ti ga niko uradit’ i ogradit’ do ti sam sebi, treba bit’ ogar pa priznat’ kako si sebi najljući neprijatelj i najbolji prijatelj. Treba biti ogar, pa otići sebi u izvidnicu, za sebe. Otići u boj, ispred sebe. Dati sebi ljepotu življenja. Dati sebi odlikovanje vitešstva! Dati sebi, sebe.
Ti nikad nećeš biti onaj koji će uzeti moju ruku, da sa mnom zajedno hoda i po ledu i po vatri.
„Hoću vala po ovoj kiši da šetam zbog cigara“. – zar nije bezveze? Al’ dobro, nema veze.
Nisam ljuta… stigli smo do kraja puta.
A na tom kraju, Ja. 

 

 

 

Džejn Ostin, sestre Bronte, gospođa Vulf, Margaret Mičel(itd.itd.), sve one nam ukazuju na to da se pojam muškarca i žene, kao i sam pojam ljubavi, ništa više ne razlikuje u ovom vijeku u kojem živimo od onih vijekova koji su iza nas.
Za sramotu, znam,(nas zaljubljenika u klasike i knjige), danas prvi put odgledah Sense and sensibility, knjigu namjeravam čim prije pročitati, jer me priča, što se ono veli, shook to the core!
U centru smisla razuma i osjećajnosti je fragilnost žene ‘spram muškarca koji učini da joj srce zaigra. Nema tu razuma. Nije bilo ni tada, nema ni sada.
Pa se zamislih nešto. Kako smo samo uspjeli da iskvarimo pojam Ljubavi, i da Volim te svedemo na isto značenje koje ima i “Dobar dan komšija, aha aha žurim, vidimo se!“? Krivim roditelje, krivim babu i dedu, i sve moje ljude koji su u braku iz ljubavi pa su mene i moje braću i sestre odgajali u kući ljubavi i cvijeća, u istom duhu. Krivim knjige, crtane(mada je to malo diskutabilna tema), muziku, na kojima sam odrastala. Krivim ih sa osmijehom veličine nosa Amidžićevog, jer se ponosim što sam u onih malo posto populacije koji još cijene Ljubav. Ustvari, u suštini, svi mi žudimo za Njom, i uporno je tražimo.
Danas, uglavnom, na pogrešnim mjestima.
Mi smo oštećena generacija, populacijska greška, djeca ratova i prolaznosti svijetova. Ali, to nam nije izgovor. Što prije to shvatimo, moći ćemo da ispravimo štetu koja nam je nepravedno nanijeta.
Ljubav je u nama, za nas same.
Da, žena je krhka. Bila nekada, bila i danas. Krhka kao kamen. Kako samo pogrešno učimo žensku djecu da moraju biti majke svijetu oko sebe, da moraju ućutati, pognuti glavu i stisnuti zube. Da moraju nastaviti pokoljenja, i da moraju ciljati dobroj udaji.
Zašto?! Da stisne zube i pogne glavu, i bude majka nekome ko već mater ima?! Ne.
Žena je ljudsko biće. I žena ima pravo! Danas više nego ikada! Danas više nego ikada ima pravo da digne glas!
I zato se uvijek naježim kada pročitam ili čujem komentare žena koje upućuju na ograničenost ženskog pola.
Upamti, mila, žensko si, možeš sve. Ako ti se vrišti, vrišti, ako ti se stiskaju zubi, stisni ih oko tuđeg vrata, ako ti se plače, plači da te preci čuju, ponosni na tvoju snagu!
Da, žene jesu fragilne pred onim što vole, ali upravo to ih čini jakim! I upravo to je i poenta!
Ljubav je u nama, za nas same. Pa upamti, mila, žena si, možeš sve. Pa možeš i moraš da voliš sebe i vodiš ljubav sa sobom!
I, mila, digni tu glavu. Paraj oblage.
Jer žene nisu slabiji pol. Nikako.
Feministkinja: Osoba koja vjeruje u socijalnu, političku i ekonomsku jednakost polova.

„Do neba“ ovih dana..

Nisam stigla da budem ljuta. Nisam stigla da poludim, pobijesnim, počupam i isčupam, pa sve pošaljem u materinu ljepu.

I to nije fer.

Nisam stigla da vrisnem. Vrisnem iz petnih žila. Popnem se na vrh Prokletija, popnem na Lovćen, i vrištim.. vrištim dok bez glasa ne ostanem, kao što sam ostala bez tebe.

I to nije fer.

Sjedjela sam u tišini, bez suza. Ni da oplačem nisam stigla, mogla sam samo da skupim ostatke koji su činili moju pojavu, i u tišini, bez suza, nastavim put kao da sam ja još Ja.

                         I to nije fer.

A tebi nisam dospjela reći kako je strah samo jedna iracionalna pojava.. nikako osjećanje.
Ali kako bez straha ne bismo mogli… bili bi bez granica..
Nisam ti stigla reći kako nam je možda bilo potrebno baš to, da ostanemo bez i jedne granice.

                                 I to nije fer.                                                               15110997_10154654733096390_3933332395261259167_o

Nisam stigla da osjetim, da dopustim da me obuzmeš.
Nisam dospjela da spoznam kako je to.
Da te osjetim kroz vene.
Nisam htjela, pa nisam stigla.
I to nije fer.

Nije fer prema tebi, a ni prema tebi drugom..

Danas sam shvatila da ti nisam dospjela reći kako je to biti iscrpljen.. biti ubijen.

Svoj najstravvičniji vrisak izustila sam u tišini.

 

I nisam ti rekla ono najvažije… pustivši krv u zamijenu za novi život, pustila sam da sve pođe u nepovrat.

 

Nije fer.


U lijevoj ruci držim žilu kukavicu,
U desnoj mi lobotomija parabloida.
Otvaraš usta. Pssst! Mrtvi ne govore!
Ne boriš se.. A to mi smeta.
Krv ti uzburkano plovi venama, to me zavodi.
Izguraće svoj put na površinu.. Prepuštam se, i jedem, gladno, proždrljivo, bezosećajno..
Izgledi su da tvoja duša pripada našem svijetu.
Moja su platna puna tebe, i prije nego uzmem da te pišem.
Uvijek me iznenadi, pa se smijemo kao da je neka šala vijeka. A nije. Opasno je.
Sporazumijevamo se Keltskim pismom i očima smaragda u kojima se ogledamo.
Shvati, kada si gurnuo blatnjave prstiće u slatkoću moje utrobe, sklopio si pakt.
Gospodarica je divna.. i vjeruj mi.. Voli samo tebe.